Radne bilješke 17. 6. 2007.

Nakon razgovora sa Selmom o potezanju Gouldovog razumijevanja Bacha kao argumenta u kritici o Stvarajući Eve

Glavna značajka Goulda, kao virtuoza u klasičnom značenju tog pojma, je preziranje javne izvedbe i javno-političke dimenzije urođene virtuoznosti. Dakle, on svjesno vlastitu virtuoznost pokušava učiniti nepolitičkom. Tu postaje zanimljivo argumentiranje njegovim primjerom u kontekstu naše predstave. Naš cilj je, između ostalog, dodatna politizacija čina gledanja javne izvedbe, u smislu što aktivnijeg određenja spram gledanog i samog čina gledanja. Ovdje donosim dio teksta za ilustraciju ovog o čemu govorim.


O VIRTUOZNOSTI. OD ARISTOTELA DO GLENNA GOULDA

Uključenje javnog Djelovanja u radni proces u onoj mjeri u kojoj mu je to prethodno garantirala njegova vlastita prepoznatljva fizionomija može se objasniti jednom starom, no učinkovitom kategorijom: virtuoznošću.
Uzevši uobičajeno značenje, pod „virtuoznošću“ mislim na osobite sposobnosti nekog umjetnika-izvođača. Virtuoz je, npr., pijanist koji nam daje dojmljivu izvedbu Schuberta, ili okretan plesač, ili uvjerljiv govornik, ili učitelj koji nikada nije dosadan, ili svećenik koji drži sugestivne propovjedi. Razmotrimo pažljivo što je ono što izdvaja djelovanje virtuoza, odnosno umjetnika-izvođača. Na prvom mjestu, njihova je djelatnost ona koja nalazi vlastitio ispunjenje (iliti vlastiti cilj) u samoj sebi, bez da se opredmeti u nekom trajnom djelu, bez da se odloži u „dovršeni proizvod“ ili u neki objekt koji nadživljava izvedbu. S druge strane, to je djelatnost koja traži prisutnost drugi, koja postoji samo u prisutnosti publike. […]
[…] virtuozu treba prisutnost publike upravo zato što ne stvara djelo, predmet koji može kružiti svijetom nakon što je djelovanje već prestalo. U nedostatku nekog specifičnog proizvoda, virtuoz mora računati na svjedoke. […]
[…] Pomislimo na slučaj Glenna Goulda. Ovaj veliki pijanist je, paradoksalno, mrzio glavne značajke aktivnosti umjetnika-izvođača – drugim riječima, prezirao je javnu izvedbu. Cijeli se život borio protiv „političkosti“ koja je neodvojiva od njegova vlastita djelovanja. Gould je u jednom trenutku izjavio kako želi „napustiti vitu activu“, odnosno izlaganju pogledu drugih (pazite „vita activa“ je tradicionalan naziv za politiku). Kako bi vlastitu virtuoznost učinio nepolitičkom, pokušao je što više približiti djelatnost umjetnika-izvođača radu u strogom smislu te riječi, nečemu što iza sebe ostavlja izvanjske proizvode. To je značilo zatvoriti se u glazbeni studio, potajice snimati ploče (izvanredne, između ostalog), kako bi se stvorilo „djelo“. Da bi izbjegao javno-političku dimenziju urođenu virtuoznosti, morao je hiniti kako su njegove maestralne izvedbe proizvele neki dovršeni predmet (neovisan o samoj izvedbi). Tamo gdje je djelo, autonoman proizvod, ondje je rad, a ne više virtuoznost, pa stoga niti politika. […]

iz Paolo Virno: Gramatika mnoštva