Kao ishodište rada na ovoj predstavi uzet je Satiejev koncept furniture music. Glazba kao facilitator nečega što se primarno događa i dovršava u nekom drugom mediju bila je polazna točka za promišljanje plesa koji omogućuje neku drugu aktivnost i koji se pojavljuje i konceptualizira kroz akumulaciju određenog gledateljskog iskustva. Kao u primjeru izvedbi Marie Cool, u kojima izvođačicina nezainteresirana egzekucija jednostavnih radnji dobiva specifičnu koreografsku kvalitetu, kvalitetu koja se ne događa kroz varijabilitet u načinu izvođenja, čak ni u prostoru povećane prijemčivosti za pomake na mikrodramaturškoj razini, nego upravo gledateljskom refleksijom o izmještanju/vraćanju izvedbe iz sfere afektivnog u sferu manualnog rada, i ova predstava radi na sličnom izmještanju/vraćanju. Međutim, njezina strateška odluka jeste da ples uvijek ostavi u funkciji otvaranja prostora za događanje nečeg drugog (slike, stage designea, zamora tijela, društvene kodifikacije...) i da mu nikada ne dozvoli neki drugi oblik estetskog proboja.Kroz izmještnje/vraćanje izvedbe iz sfere afektivnog u sferu manualnog rada, plesnom izrazu kao akumulaciji određenog tipa gledateljskog iskustva pokušava se pridodati i specifična političnost koja privremeno suspendira afektivnu proizvodnju kao dominantu u izvedbenoj proizvodnji.
Predstava je neka vrsta nastavka rada na iskustvima prikupljenim kroz prethodnu OOUR-ovu produkciju – Stvarajući Eve. U ovom slučaju se još više radi na mehanizmima koji destabiliziraju pokušaje detektiranja različitih autorskih pozicija i s njima povezane mogućnosti jednostrane kritičke interpretacije koja za ishodište uzima takvu striktnu podjelu i s njom povezane hijerarhije.
Nema komentara:
Objavi komentar